Stara je poslovica da se o ukusima ne raspravlja, no svakodnevno nam iskustvo govori da smo svoj ukus spremni braniti i pred najžešćim kritičarima. Bilo da se radi o preferencijama vezanima za umjetnost, za svakodnevne predmete ili pak prirodne fenomene, uglavnom smo svjesni stvari koje u nama izazivaju svojevrsno estetsko oduševljenje. Ta nas svjesnost vrlo često motivira da kupujemo određene predmete, oblačimo se na određeni način, uređujemo svoj dom u određenom stilu i donosimo cijeli niz odluka temeljnih upravo na subjektivnome osjećaju da nam je nešto lijepo i da nam se nešto sviđa. No odakle takav osjećaj i koja je njegova funkcija u našim životima?
Ukoliko je vjerovati evolucijskim teorijama, estetski je ukus – prvenstveno sposobnost raspoznavanja onoga lijepoga u svijetu oko nas – imao svoju adaptivnu svrhu i bio je usko povezan s čovjekovim preživljavanjem. Čini se da su zelene i plave površine poput travnjaka i vode univerzalno privlačile ljude, što je potaknulo pristup plodnim staništima. Estetska privlačnost životinja omogućila je, barem djelomično, bolje raspoznavanje boja i oblika, a dugoročno je pomogla čovjeku da dođe do vrijednih spoznaja o kretanjima i navikama životinja i okolnostima u okolišu, što je značajno doprinijelo pripitomljavanju životinja i adaptaciji na životni prostor. Najznačajnija je svakako estetska privlačnost drugih ljudi; ljepota tijela vrlo je često u jakoj korelaciji sa zdravljem, što dugoročno podrazumijeva i veću sposobnost reprodukcije i zaštite mladih.
Iz perspektive kognitivističkih znanosti, svjesnost o ljepoti rezultat je zajedničkoga djelovanja nekoliko različitih kognitivnih i emocionalnih procesa. Ovi su procesi univerzalni, kako u smislu njihove prisutnosti u ljudskome kognitivno-emocionalnom aparatu, tako i u smislu da reguliraju estetske reakcije u svim sferama u kojima se takve reakcije javljaju. To nam pokazuje da ljepota nije isključivo vezano za određene domene, poput umjetnosti ili prirode, već je sveprisutna u našim životima. Drugim riječima, ljepota je svuda oko nas. Sposobnost percipiranja ljepote jedna je od centralnih ljudskih sposobnosti i zasigurno jedan od najznačajnijih izvora zadovoljstva i sreće za pojedince.
No, kako uopće dolazi do spoznavanja ljepote? Jedan od ključnih procesa koji to omogućuje jest proces apstrahiranja onoga što je zajedničko većem broju instanci iste stvari i stvaranja svojevrsnog prototipa dotične stvari. Generalizirajući na temelju iskustva, mozak stvara svojevrsni prosjek kojega potom postavlja na razinu ideala. Taj ideal postaje mjerilo, kriterij u odnosu na koji procjenjuje svake nove instance dotičnoga objekta procjene. Ideal je ljepši od svake instance, no podložan je promjenama i u tom se smislu redovito mijenja i nadopunjuje novim iskustvima; iskustvo i izloženost podražajima stoga je od primarne važnosti za razvoj estetskog ukusa i sposobnost percipiranja ljepote. Upravo zato nalazimo ljepotu prvenstveno u stvarima s kojima smo upoznati i koje su nam bliske; nasuprot tome, ono što nam je nepoznato, na što nismo navikli i s čime smo rijetko u doticaju, manje smo skloni smatrati lijepim.
Drugi ključni proces koji omogućuje doživljaj lijepoga jest prepoznavanje obrazaca. Bilo da je riječ o rimovanim stihovima u pjesmi, obrascu boja na tkanini, tjelesnim proporcijama ili razmještenosti namještaja, mozak ‘voli simetriju’; lijepi su oni predmeti koji u sebi imaju pravilnost, ritmičnost, simetriju i ujednačenost. No, mozak, čini se, ne voli pretjeranu ujednačenost, stoga pravilni obrasci koje povezujemo uz lijepo moraju biti prošarani ponekim nepravilnostima; na taj se način eliminiraju zamor i dosada, a mozak dobiva poticaj interpretirati perceptivni podražaj. Najučinkovitiji su oni podražaji koji u pravilnom omjeru balansiraju ono s čime smo dobro upoznati i ono što nam je novo, odnosno, kako to naziva Patrick Hogan, jedan od kognitivno usmjerenih teoretičara, osjećaj ljepote javlja se onda kada predmet prosudbe sadrži ‘iznenađenje bez anomalije’. Pretjerani novitet, kao i pretjerano ponavljanje poznatoga, izazvat će nezainteresiranost odnosno dosadu. U prvom slučaju, pretjerana novina podražaja onemogućuje kako usporedbu s relevantnim idealom tako i prepoznavanje obrasca. U drugom slučaju, mozak toliko brzo očita relevantni obrazac da se potpuno gubi interes za interakciju s dotičnim predmetom. Isti nam ovaj princip tumači i u čemu je specifični doprinos onih pojedinaca koje smatramo genijalcima. Svima je njima zajednička upravo sposobnost da ponude publici taman toliko noviteta da dotični podražaj bude zanimljiv i originalan, ali ne do one mjere u kojoj bi otežao sposobnost publike da zahvati njegove pravilnosti ili da ga sagleda obzirom na formirani ideal.
Formiranje prototipa i prepoznavanje pravilnih obrazaca određeni su sposobnošću baratanja informacijama iz okoliša, a ovise o općenitijoj kognitivnoj sposobnosti kategoriziranja stvari: ruže uspoređujemo s ružama a ne s tulipanima, iako ruže i tulipane stavljamo u istu kategoriju ukoliko je relevantan skup usporedbe primjerice zeleno bilje, a ne cvijeće. Činjenica da reagiramo na svojstva predmeta kao što su njihove formalne osobine tumači nam zašto se ljepota često smatra objektivnim svojstvima predmeta i zašto je ponekad vrlo jednostavno objasniti zbog čega je dotični objekt procjene lijep. No, svjesnost o ljepoti jednako je tako podložna subjektivnim stanjima promatrača. Drugim riječima, prepoznavanje ljepote u svijetu ovisi o našim najranijim iskustvima i afektivnim stanjima kojima su takva iskustva bila popraćena, odnosno, o emocijama povezanosti koje razvijamo prema određenim stvarima. Još je Marcele Proust, veliki francuski književnik, zahvatio taj moment ljudske psihologije svojom pričom o kolačiću madeleine: sviđa nam se ono uz što vezujemo lijepe uspomene, čak i ako nismo uvijek svjesni koje su to uspomene.
Upravo nam ova subjektivnost u procjeni tumači zbog čega se ukusi toliko razilaze, čak i među ljudima koji inače dijele isti prostorno-vremenski okvir djelovanja i stoga formuliraju ideal na temelju istih podražaja. Drugim riječima, zajednička kultura omogućuje nam da s ljudima s kojima obitavamo imamo dovoljno zajedničkoga; izloženi smo istim podražajima i na temelju takvih podražaja stvaramo više-manje isti ideal lijepoga, neovisno o tome radi li se o ljepoti ljudi, mobitela ili odjevnih kombinacija. No, mogućnost uočavanja onoga lijepoga ne ovisi samo o kulturološkoj pozadini i uronjenosti u kulturu: svatko dotični ideal formira na temelju vlastitih prošlih iskustava, karakterno-emocionalnih preferencija, potreba i želja. Zbog toga dolazi do razilaženja između ‘javne’ i ‘subjektivne’ ljepote’, odnosno onoga što društvo smatra lijepim i onoga što pojedinac preferira. Drugim riječima, upravo je podložnost estetskoga iskustva subjektivnim faktorima razlog zbog kojega se ne slažemo uvijek s top ljestvicama, stavovima filmskih kritičara, listom najbolje odjevenih političarki ili odabirom televizijskog programa naših supružnika.
Ovaj subjektivni moment tumači nam i zašto estetske stavove doživljavamo izuzetno osobno; zašto branimo svoje estetske odabire i zašto se osjećamo napadnutima kada se netko ne slaže s nama. Poput etičkih procjena i stavova, i naši su estetski sudovi najuže povezani s našim identitetom, s onime tko smo i u što vjerujemo; oni su izraz naše autonomije i rezultat naših životnih iskustava. Činjenica da je za javljanje suda o ljepoti nekog predmeta važno da osoba osjeća neki oblik povezanosti s tim predmetom tumači zbog čega ponekad nismo estetski dotaknuti predmetima ili osobama oko čije ljepote postoji određeni konsenzus, odnosno zašto nam se ponekad sviđa upravo ono što je većini neprivlačno. Utjecaj emocija, kako pozitivnih tako i negativnih, na našu prosudbu, objašnjava zašto se ponekad u prosudbi vodimo predrasudama, zanemarujući objektivna svojstva objekta prosudbe. Ne kaže se stoga uzalud kako je ljepota u očima promatrača.
Posljednja komponenta estetskoga iskustva jest javljanje osjećaja zadovoljstva. Istraživanja pokazuju kako se, u trenu kada osvijestimo ljepotu nekog predmeta – ili točnije, kada osvijestimo vlastito zadovoljstvo potaknuto predmetom – u našem mozgu aktiviraju isti centri zadovoljstva kao i kada smo s voljenim osobama ili kada jedemo omiljenu hranu. Otpuštanje oksitocina – poznatoga kao hormon sreće i ljubavi – razlog je zbog kojega u ljepoti uživamo: zastanemo na zalazak sunca, fascinira nas glazba koju volimo, uživamo u odjevnim kombinacijama, veselimo se novim cipelama, uzbuđujemo se kada smo s osobom koja nam je privlačna. Iz tog je razloga prepoznavanje ljepote i uživanje u vlastitom zadovoljstvu izazvanim ljepotom čovjeku važno; zbog toga želimo ono što nam se sviđa i zbog toga težimo ponavljanju estetskih iskustava koja su nam jednom izazvala osjećaj ugode i zadovoljstva.
Tekst: Doc. dr. sc. Iris Vidmar Jovanović, predstojnica Katedre za estetiku Filozofskog fakulteta u Rijeci
Fotografija: Pinterest
Izvori:
Chaterjee A. (2013), The Aesthetic Brain. How We Evolved to Desire Beauty and Enjoy Art? Oxford University Press
Davies S. (2012), The Artful Species, Oxford University Press
Dutton Denis (2009), The Art Instinct, Bloomsburry Press
Hogan, P.C. (2016), Beauty and Sublimity: a Cognitive Aesthetics of Literature and the Arts, Oxford University Press
Shiamura A. & Palmer S. (2012), Aesthetic Science, Connecting Minds, Brains and Experience, Oxford University Press