Kada se u 18. stoljeću umjetnost kao estetska kategorija naposljetku potpuno odvojila od umjetnosti shvaćene kao praktične vještine, učinila je to djelomice i tako što je sebe omeđila posebnim konvencijama koje su pripremale pojedinca na iskustvo umjetnosti: dizanje zastora u kazalištu, gašenje svjetala u kinima, lupkanje dirigentskim štapićem. Umjetnost je tako postala nešto izdvojeno iz uobičajenog iskustva, nešto što moramo tražiti, za što se moramo pripremati i što najčešće ne nalazimo slučajno i što stoga nije ‘samo tako’ dostupno. No već u dvadesetom stoljeću neki su filozofi isticali kako je takvo odvajanje umjetnosti iz domene svakodnevnoga i iz domene dostupnoga velika pogreška, fatalna za umjetnost zato što ju čini nevidljivom, ali fatalna i za čovjeka zato što mu umanjuje mogućnost iskustva ljepote. Umjetnost koja je izolirana u kazalištu, muzeju ili knjižnicama postaje skrivena pa i nedostupna onima koji si ju ne mogu priuštiti.
Slično je razmeđe vladalo i u domeni mode: dizajnerska odjeća, koja se prešutno poistovjećivala s lijepom odjećom i nazivala visokom modom (otprilike kao što se balet, za razliku od break dance-a, naziva visokom umjetnošću) bila je dostupna samo super bogatima i uspješnima, dok su ostali bili osuđeni da s određenom dozom zavisti i priželjkivanja promatraju takvu modu na televiziji i u modnim časopisima, bez mogućnosti da ju ikada dožive iz prve ruke i uživaju u njoj. Između ‘radne odjeće’ koja je velikim djelom uključivala uniforme ili jednolične bezlične kostime, i ‘odjeće za po doma’ koja se najčešće sastojala od pohabanih, ispranih trenirki, mnogima je pojam mode bio nespojiv s njihovom svakodnevnicom i nečime u čemu i sami mogu sudjelovati i tražiti zadovoljstvo i inspiraciju. No post-ratni, suvremeni trendovi, nadasve prepoznavanje kategorije street style-a kao distinktivnog modno-estetskog izričaja, doveo je do svojevrsnog preokreta: visoka moda možda i je nedostižna prosječnom čovjeku, ali je zato street style dostupan, a njegove mogućnosti bezgranične. Danas svatko može kombinirati lijepe, originalne, zanimljive, šokantne (već prema preferencijama) odjevne kombinacije, uz samo malu dozu kreativnosti, znatiželje i spremnosti na eksperimentiranje. Visoka moda i dalje je omeđena financijskim barijerama i nedostupnošću, ali je zato street style moda, koja se primarno temelji na pojedinačnom stilu, imaginativnosti, kreativnosti i individualnosti, zavladala našom svakodnevnicom.
Za razliku od dizajnerskih komada koji se neminovno vezuju uz stil i viziju pojedinih dizajnera, street style primarno se odnosi na jedinstveni identitet pojedinca koji kroz specifične modne izričaje iskazuje tko je i što je. Naravno, gledajući povijesno, street style je velikim djelom pitanje grupnog identiteta; od skinheadsa i hipstera do hipija i gotičara, ujednačenost odjevnih normi po relativno stabilnim parametrima gotovo je identična ujednačenosti normi u umjetničkim pravcima, periodima i etapama. No i takva uniformiranost neminovno omogućuje izdvajanje ‘onih posebnih’; pojedinaca koji su modna pravila prekršili, zaobišli, modificirali ili jednostavno ignorirali. Od Instagrama do Pinteresta i svih mogućih i nemogućih modnih blogova, ljudi svih tjelesnih proporcija i godišta, od Jessice Quirk i Zoé Alalouch do Linde Rodin i Iris Apfel, oduševljavaju milijune svojim jedinstvenim modnim izričajima koji uključuju odjevne predmete i accessories duž cijeloga kontinuuma od niske do visoke mode, sustavno pronalazeći načina da svojim modnim odabirima sebe pretvaraju u objekte estetičkih evaluacija i izvore estetičkog iskustva.
Bilo bi međutim pogrešno pretpostaviti da su se sve te osobe naprosto rodile s modnim, stilskim i dizajnerskim talentom. Od jedne do druge, sve one redom ističu da su u modu uronjene cijeli svoj život i da u njoj pronalaze najizravniji način komunikacije. Kako kažu, inspiraciju pronalaze kako u modnim časopisima tako i na ulici i uvijek su otvoreni za nešto novo i drugačije. Modni odabiri onih koji nas oduševljavaju svojim stilom rezultat su kako iskrene strasti za odjećom, tako i neprestanog interesa za učenjem i usvajanjem relevantnih spoznaja iz ove domene, kreativnosti spojene sa spremnošću na izazove i hrabrošću da se ide ‘korak dalje’. Lyn Slater, šezdesetčetverogodišnja sveučilišna profesorica koja je napustila akademsku karijeru kako bi se posvetila svojem modnom blogu (i u svega tri godine dostigla akademsku plaću!) u kasnim je pedesetima upisala tečajeve u školi mode, iako je, kako kaže, oduvijek primala komplimente za svoj stil. Stilizam, bilo u profesionalnoj bilo u privatnoj domeni, zahtijeva primjenu znanja i vještina, određeni talent da se nešto svima dostupno, poput jednostavne bijele košulje, nosi na određeni način i s određenom dozom jedinstvenosti i tako pretvori u zaštitni znak kakav danas krasi primjerice Carolinu Herreru ili Oliviju Palermo. Kao i sva druga vrhunska ostvarenja, i ona stilistička i odjevna rezultat su iskrenog zadovoljstva u onome što čovjek radi, ali i opširnog i sustavnog znanja te spremnosti da se neprestano uči i ulaže u sebe, da se sebe prihvati i da se iskoriste vlastiti potencijali.
Odjevne kombinacije, bilo u street style varijanti, bilo u poslovnim, romantičnim, fitness i ostalim kontekstima koje nam život nameće, omogućuju nam izražavanje vlastitih stavova i odluka, potvrđivanje vlastite autonomije i iskazivanje vlastitih preferencija. Svojim stilskim odabirima istražujemo, igramo se i eksperimentiramo, poručujemo tko smo i u što vjerujemo. To su modusi kojima sebi i onima oko sebe uljepšavamo dan, izazivamo znatiželju i potičemo kreativnost. Nesumnjivo, odijevanje je jedno je od najdostupnijih načina koje imamo za unijeti dašak ljepote, inspiracije i izazovnosti u svoje živote, na naše ulice i u našu svakodnevnicu. To je način da barem jedan dio svoje svakodnevnice pretvorimo u vlastitu umjetnost!!!
Tekst: Doc. dr. sc. Iris Vidmar Jovanović, predstojnica Katedre za estetiku Filozofskog fakulteta u Rijeci
Izvori:
https://www.lesbabiolesdezoe.c
https://www.accidentalicon.com