Anna Wintour, glavna urednica američkog Voguea, žena koju se već desetljećima smatra najutjecajnijom osobom modne industrije, u svojem je obraćanju studentima Sveučilišta Oxford, između ostalog, istaknula kako ne vjeruje u pretjeranu specijalizaciju. Umjesto usavršavanja u jednoj specifičnoj domeni, Wintour ističe, potrebno je široko opće znanje i poznavanje mehanizama koji omogućuju funkcioniranje onoga u čemu želite biti uspješni, a do takvog je poznavanja moguće doći samo ako ste stekli dovoljno iskustva u različitim domenama. Otvorenost uma, spremnost na istraživanje, na prihvaćanje promjena i nadasve mogućnost suočavanja s neuspjehom ključni su, tvrdi Wintour, kako za postizanje uspjeha tako i za ostvarenje vrhunskih postignuća. Njezin je savjet mladim dizajnerima da prigrle mogućnost rada s onima koji su postigli ostvarenja u području u kojem žele djelovati i da uče od njih: iskustvo i praksa siguran su put do razvijanja vlastitog izričaja, vlastite perspektive i vlastitog stila i dugoročno, do stvaranje vlastitih remek djela.
Ovakvim savjetima Wintour prkosi romantičnim idejama o urođenoj genijalnosti, odnosno shvaćanjima da su pravi umjetnici – od književnika i glazbenika do slikara i arhitekata, a u suvremeno doba i modnih dizajnera, dizajnera interijera i makeup artista – naprosto talentirani, da imaju u sebi poseban dar koji im omogućuje izvrsnost u domeni u kojoj djeluju. Stav da se genijalci rađaju i da je talent urođen, stoga, ili ga imaš ili nemaš, vrlo je prisutan u našoj kulturi, no u velikoj je mjeri taj stav pogrešan! Suvremene kognitivne znanosti nedvojbeno pokazuju kako kreativnost nije urođena poput boje očiju; kreativnost se uči, stječe, trenira, usavršava! To naravno ne znači da se ne rađamo s više ili manje razvijenim sklonostima prema određenim oblicima ponašanja i djelovanja koji se manifestiraju kao talent za određeno područje djelovanja – Picasso je navodno od najranijeg djetinjstva mogao vjerno precrtati baš svaku sliku koju je želio, a Mozart je javnost prvi puta oduševio svojim izvedbama na klaviru u dobi od svega pet godina. No, kada govorimo o kreativnosti – onoj kreativnosti koja je omogućila postojanje Eiffelovog tornja ili baletne izvedbe Rudolfa Nureyeva, tada je bitno da ne učitamo previše važnosti u ideju o urođenoj genijalnosti!
Povijesno gledajući, razni oblici umjetničkog stvaranja u antici su se smatrali rezultatom vještina (grčki techne) koje su bile potrebne za izvršavanje određenih zanata! Ovo antičko poimanje stvaranja kao učenjem stečene i istrenirane vještine potvrđuje se u suvremenim znanstvenim istraživanjima, dok se pak alternativne povijesne ideje o obuzetom umjetniku, koji je naprosto medij kroz koji neke vanjske (bogovi i muze) ili unutarnje (talent) sile generiraju umjetničko stvaranje u današnjim znanstvenim krugovima uglavnom odbacuju! Charles Limb, glazbenik i neuroznanstvenik, tvrdi kako je „umjetnost magična, ali nije magija”, već je “neurološki produkt” koji “možemo proučavati na isti način kao i ostale kompleksne procese kao što je jezik”. Neuroznanstvenik Anjan Chatterjee ističe kako su estetske i umjetničke djelatnosti ljudi – od onih jednostavnih, poput uživanja u zalasku sunca do onih složenijih, poput komponiranja Pete simfonije, pisanja Zločina i kazne ili projektiranja Sydneyske opere – nastavne na druge djelatnost koje uključuju intencionalno djelovanje specifično za svjesna bića i omogućene neurofiziološkim ustrojem čovjeka. Patrick Hogan, književni teoretičar kognitivističkog usmjerenja, tvrdi kako „nema velikih kognitivnih skokova od svakodnevnih smrtnika do umjetnika“, a istu tezu zagovara i filozofkinja Margaret Boden koja ističe kako kreativnost nije „posebna sposobnost već jedan aspekt ljudske inteligencije općenito“ koja proizlazi iz svakodnevnih sposobnosti kao što su „konceptualno promišljanje, percepcija, memorija i kritičko semo-refleksivno mišljenje.“ Suvremeni znanstveni zaključci o kreativnosti i umjetničkom stvaranju kao produktu svakodnevnih misaonih sposobnosti kojima raspolaže većina ljudi te koji se u velikoj mjeri stiče trudom te sustavnim i dugotrajnim vježbanjem i usavršavanjem odlična je vijest i poticaj za sve nas svakodnevne ljude koji imamo umjetničke aspiracije! Drugim riječima, želimo li se baviti umjetničkim djelatnostima i dizajnom, ne moramo biti posebni “miljenici prirode”, već otvoreni za učenje, za stjecanje novih iskustava i vještina!
No ako je tome tako – ako za bavljenje umjetničkim djelatnostima i dizajnom, ne moramo biti posebni “miljenici prirode”, već je potrebno ovladavanje vještinom – zašto onda nismo svi umjetnici? Dio krivnje leži u tradicionalnom odgojno-obrazovnom pristupu koji djeci nameće unaprijed zadane parametre i kriterije koji se smatraju ‘normama’, pretjerano naglašavajući poticanje logičko – analitičkih nauštrb emocionalnih i imaginacijskih sposobnosti. Naime, obrazovni je sustav primarno usmjeren na to da djecu nauči pisati, čitati i računati, a u višim razredima postavlja pred njih zahtjev za usvajanjem značajnog broja činjenica i teorija. Takvi ciljevi nužno pretpostavljaju slijeđenje pravila i već postojećih shema i obrazaca. Iako je i taj vid znanja relevantan za kreativnost – u smislu da postoji korelacija između raznolikosti i dubine spoznaja iz širokog spektra domena i stupnja originalnosti u djelovanju i stvaranju u onoj domeni u kojoj pojedinac želi ostvariti značajna postignuća – potreba za usvajanjem deklarativnog i protokolarnog znanja često ublažava ili pak potpuno zatomljuje urođenu spontanost i znatiželju kod djece, a posredno i njihovu kreativnost. Naime, znanstvenih George Land, prateći 1600 djece kroz školovanje, ukazao je na opadanje kreativnosti i učenje nekreativnog ponašanja tijekom školovanja; pokazavši da se među petogodišnjacima 98% djece nalazilo u skupini kreativnih genija, među desetogodišnjacima 30%, među petnaestogodišnjacima 12%, dok je među odraslima iznad 30 godina samo 2% osoba ušlo je u skupinu natprosječno kreativnih! Razlog opadanja kreativnosti tijekom tradicionalnog školovanja je taj što kreativnost podrazumijeva sposobnost stvaranja nečeg novog pa naučeno reproduciranje već postojećih shema, na kojima inzistira konzervativni obrazovni pristup, primjerice u načinu izrade (crtanja, pisanja, uređivanja i slično) ili korištenju određenih tehnika i materijala, neće generirati kreativne radove.
Međutim, kao što formulaičko ponavljanje istih obrazaca – rime u poeziji, boja i tkanina u modnom dizajnu – nije znak vrhunskih postignuća, puko stvaranje novih predmeta isto tako nije dostatno za stvaranje originalnih i vrijednih djela, već kreativnost podrazumijeva i iziskuje određenu dozu ekspertnosti! Drugim riječima, kreativno stvaranje podrazumijeva originalnost, a to je moguće ostvariti samo ako pojedinac može smisliti i implementirati nove sheme i obrasce u svojem stvaranju, i to takve koje pokazuju određeni kontinuitet s tradicijom, ali i jasan pomak u nekom drugom, vlastitom smjeru! Dubinsko poznavanje domene u kojoj pojedinac djeluje i pozamašno iskustvo omogućuju kombinatoričke djelatnosti koje generiraju nove sheme i obrasce, pomiču granice postojećih i omogućuju generiranje novih stilova. Neki znanstvenici govore o ‘desetogodišnjem pravilu’, ističući kako se pojedinac mora usavršavati u određenom području barem deset godina prije no što može samostalno razvijati svoja originalna djela; napustiti uhodane moduse i smisliti nove. Kreativnost, stoga, nije isključivo urođeni dar, već je u punom smislu riječi ovisna o spremnosti pojedinca da radi na sebi, ulaže u sebe i pronalazi nove načine za izražavanje svojeg jedinstvenog stila, čak i ako to podrazumijeva mogućnost neuspjeha. Ekspertnost i kreativnost međusobno su neodvojivi i samo-nadopunjavajući; kreativno stvaranje primarno je omogućeno i određeno ‘materijalom’ kojega pojedinac ugradi u sebe, a upravo takva kombinacija omogućuje razvijanje autentičnosti i individualnosti – omogućuje, drugim riječima, osobama poput Kelly Wearstler – dizajnerici koju je New Yorker proglasio „predsjedavajućom Velikom Damom unutarnjeg dizajna Zapadne obale“ – da stvaraju „brend obilježen distinktivnim dizajnom i sofisticiranim karakterom dubinski prožetim dušom.“
Dakle, dobronamjerni savjet željezne dame modne industrije, nuklearne Winotur kako je neki nazivaju, u potpunosti odgovara znanstvenim zaključcima. Urođeni talent, o kojem trebamo misliti prvenstveno kao o dispoziciji ka određenim djelovanjima i interesu za određena područja, sam od sebe neće generirati kvalitetna i vrijedna djela – niti u domeni umjetnosti niti u domeni znanosti i sporta. Umjetnički i dizajnerski talent je potrebno njegovati, oplemenjivati ekspertnim znanjima i vještinama kroz progresivno obrazovanje koje daje široko znanje i obilje prakse te poučava kreativnom razmišljanju! Riječima čuvenog filozofa Immanuela Kanta, umjetnici možda ‘ne mogu objasniti odakle im ideje za stvaranje’, ali zato mogu, kroz mukotrpan i često frustrirajući rad, svoje ideje prenijeti u vrhunska postignuća!
Tekst: Doc. dr. sc. Iris Vidmar Jovanović, predstojnica Katedre za estetiku Filozofskog fakulteta u Rijeci
Fotografije: Pinterest
Izvori:
The Baltimore Sun, (ožujak 2013)
Anjan Chatterjee, The Aesthetic Brain: How We Evolved to Desire Beauty and Enjoy Art, Oxford University Press 2013.
Margaret Boden, The Creative Mind: Myths and Mechanisms, Routledge 2004
Patrick Hogan, Cognitive Science, Literature and the Arts. A Guide for Humanists, Routledge 2003
“Lady of the House: Kelly Wearstler’s maximal style”. The New Yorker (https://www.newyorker.com/magazine/2009/09/14/lady-of-the-house)