Potreba za ljepotom

Jedan od najznačajnijih filozofa u povijesti, Immanuel Kant, tvrdio je kako interes za ljepotom postoji samo u društvu. Ostavljen sam na pustom otoku, tvrdio je, pojedinac ne bi kitio svoj dom cvijećem niti bi se brinuo oko svojeg izgleda. Protekli su nam mjeseci izolacije i socijalne distanciranosti pokazali u kojoj je mjeri Kant bio u pravu. Prepušteni samima sebi, zatvoreni u svojim pustim otocima stambenog prostora, uglavnom nismo izlazili iz pidžama niti smo brinuli o zapuštenim frizurama ili neobrijanoj bradi. No takvo izoliranje od ljepote određenim je dijelom doprinjelo osjećaju stresa, uznemirenosti i nezadovoljstva, iako naravno nismo bili svjesni toga dok smo sa strahom i panikom slušali crne prognoze o uništenoj turističkoj sezoni i svjedočili krahu ekonomije na svjetskoj razini. Važnost estetskih iskustava, posebno onih vezanih za harmoniju, sklad i ljepotu, za čovjeka nije zanemariva. Dugoročni izostanak vlastitih estetskih djelovanja, poput odabira poslovnih ili društvenih outfita, promjena frizure ili isprobavanja nove odjeće, kao i izuzetno ograničene prilike za iskustva lijepoga i ugodnoga izazvane ukidanjem kulturnih, edukacijskih i sportskih događaja i nemogućnošću putovanja ili ispijanja kave u omiljenom kafiću, značajno su doprinijeli osjećaju nemoći i manjka
kontrole.

Čovjek ima urođenu potrebu za ljepotom, čak i kada ta ljepota nema nikakvu daljnju instrumentalnu vrijednost ili funkciju. Naravno, lijepa tijela i općenito lijep i zavodnički fizički izgled i karakter imaju seksualnu funkciju utoliko što omogućuju privlačenje partnera i veću investiranost u vezu, što je izuzetno važno iz evolucijske perspektive. No potreba za ljepotom nadilazi potrebu za reprodukcijom; odnosno, ona ne jenjava nakon što su reprodukcijske potrebe zadovoljene, barem ne kod ljudi. Zaključuju to filozofi na temelju nekih od najranijih povijesnih otkrića: iskopine u spilji Altamira prepune su slika životinja, i iako je vjerojatno da su te slike imale religijsku funkciju i bile značajan dio lovačkog rituala, znanstvenici ipak ističu kako one svojim estetskim svojstvima, prvenstveno skladom, mimetičkom preciznošću i formom, uvelike pokazuju da je najstarijim ljudima estetska komponenata svakodnevnog iskustva bila važna koliko i nama danas. Tome u prilog dodatno govore i ostaci najranijih ljudskih oruđa i oružja, koja su prepuna estetskih detalja koji ne doprinose originalnoj funkciji tih predmeta.

Sve do dvadesetog stoljeća i pojave estetike šoka i ružnoće, filozofi i umjetnici sustavno su ljepotu vezivali uz istinu i dobrotu, najviše čovjekove ideale. Definirajući ljepotu kao savršenstvo koje nam je dostupno osjetilima, smatrali su kako je ona neodvojiva od smislenog i ispunjenog života. Kant je tvrdio kako ljepota u nama izaziva specifičnu ugodu i osjećaj unapređenja života: ljepota nas potiče da djelujemo, da budemo aktivni i da stvaramo. Razlog je tome, smatrao je, što je u estetskim iskustvima naša imaginacija oslobođena krutih pravila razuma, što joj omogućuje kreativnost i stvaralaštvo, a nadasve osjećaj slobode i neograničenosti. Čovjek, potaknut ljepotom, razvija tako svoje sposobnosti i osvješćuje mogućnosti koje postoje i koje vlastitim djelovanjem može realizirati. Danas znamo da su estetska iskustva lijepoga popraćena paljenjem centara za sreću i užitak u mozgu i oslobađanjem hormona sreće, što izričito ukazuje na povezanost lijepoga oko nas i dobrostanja u nama.

Doprinos ljepote tome da se općenito osjećamo dobro evidentan je i u načinu na koji se osjećamo u prostorima koji su lijepo uređeni, bilo da se radi o vlastitim domovima, radnim prostorima, gradskim trgovima, zgradama ili prirodnome okolišu. Iskustva ljepote potiču u čovjeku osjećaj da je svijet gostoljubiv: u skladnim i lijepo uređenim prostorima možemo se usredotočiti na djelovanje i na ostvarenje onoga što želimo; u njima se osjećamo ugodno upravo zato što ona izazivaju dojam da možemo biti ono što jesmo i raditi ono što želimo. Kada takva harmonija čovjeka i njegova okoliša izostane, osjećaj unapređenja života nestaje, a čovjek gubi osjećaj pripadnosti, čime se umanjuju njegova djelatnost i kreativnost. Razlog je to zbog kojega nas pogled na neraščišćene ulice potresom pogođenog Zagreba, prekrivene šutom, uništenim građevinskim materijalom, razorenim zgradama i smećem, ispunjava jezom i gorčinom. Potres nije uzeo samo ljudske žrtve i uzrokovao golemu materijalnu i kulturalnu štetu i gubitke; razdor i nered, ružnoća i rasulo koji su ostali iza njega drastično su dokinuli naš osjećaj sigurnosti i jedinstva sa svijetom i životnim prostorom.

Ljepota ima i svoju društvenu funkciju. Kao društvena bića, ljudi imaju strast za izražavanjem mišljenja i dijeljenjem stavova i iskustava, a estetska su iskustva primarni kandidati u ovoj domeni. Od rasprava o filmu i glazbi do polemika oko odjevnih odabira poznatih i manje poznatih ličnosti, potreba da razgovaramo o ljepoti i onome što ju izaziva važno je društveno ljepilo. Često, ujedinjavanje oko estetskih stavova ili preferencija omogućuje povezivanje u šire grupe. U takvim interakcijama, čovjek vježba ne samo vlastiti ukus, uspoređujući ga s drugima, modificirajući ga kada to smatra potrebnim i unapređujući ga uslijed novijih i bogatijih iskustava. Takvi pothvati imaju i svoju etičko-političku funkciju: estetski nas ukus drži zajedno i pomaže stvaranju jedinstvenog osjećaja identiteta i zajedništva. Kada takvo zajedništvo izostane, dolazi do preispitivanja vlastitih stavova i pokušaja usuglašavanja s ostalima, razmatranjem njihovih razloga. Posljedično, ne samo da učimo nove stvari o našim sugrađanima, već učimo sagledavati stvari iz njihove perspektive, staviti se na njihovo mjesto i napustiti uskogrudnost naših stajališta. Takva polemiziranja oko ukusa mogu stoga imati jasne i izravne kognitivne i etičke doprinose našoj sposobnosti mišljenja, kritičkoj sposobnosti kao i sposobnosti argumentiranja. Sve nas to čini boljim pojedincima i društvenim djelatnicima.

Naravno, sve ovo ne znači da ljepota nema negativne učinke. Usredotočenost na fizičku ljepotu može izazvati niz zdravstvenih komplikacija i dovesti do zanemarivanja ostalih potencijala pojedinca. Politiziranje ljepote može dovesti do rasističkih ili nacionalističkih stavova, isključivanja određenih grupa iz javne domene ili uskraćivanja poslovnih i drugih prilika. Masovna turistička posjeta atraktivnim destinacijama dovodi do uništavanja flore i faune našeg prirodnog okruženja. No ove situacije nisu prigovor važnosti ljepote u našim životima, već nas pozivaju na jedno osviješteno djelovanje. Ljepota, u svim svojim oblicima, bilo da je rezultat genetike, vizažističkih vještina, stilskih ili dizajnerskih rješenja, znatno unapređuje i oplemenjuje naše živote, društvene zajednice i javni i privatni prostor.

Tekst: Doc. dr. sc. Iris Vidmar Jovanović, predstojnica Katedre za estetiku Filozofskog fakulteta u Rijeci

https://portal.uniri.hr/portfelj/795

Izvori:
Guyer, P. (2015), A History of Modern Aesthetics, Cambridge University Press
Jagušić D., „From Physical World to Transcendent God(s): Mediatory functions of Beauty in Plato,
Dante and Rūpa Gosvāmi" (u tisku)

Fotografija: Albert Palić, https://www.instagram.com/palli_visuals/?hl=hr