Razgovarali smo s našom alumnom, LUCIJOM KOLENIĆ, vlasnicom obrta za usluge i dizajn – “Dizajnira Luce”, dizajnericom interijera koja živi i radi na otoku Hvaru…
S Lucijom smo se u školi družili pune tri godine jer je, željeći se temeljito i sveobuhvatno školovati za dizajnera interijera, u školi Callegari završila sve tri obrazovne godine: prvu godinu osposobljavanja za Stilista uređenje unutarnjeg prostora, drugu godinu usavršavanja za Dizajnera interijera i treću godinu usavršavanja za Samostalnog dizajnera interijera – specijalista.
Zanimalo nas je kako je sve počelo; što ju je navelo da se odluči baviti ovom nesvakidašnjom i nadasve kreativnom profesijom. O svojim motivima za školovanjem u Callegariju i bavljenjem dizajnom interijera, Lucija kaže: “Oduvijek sam imala kreativnu žicu u sebi. Nisam iz prve znala u kojoj branši želim raditi, ali jedno je bilo sigurno – mora biti kreativno! Sve je počelo od crtanja, pa prešlo s crtanja na fotografiju, pa s fotografije na film i video te konačno na dizajn interijera (koji od svega navedenog sadrži po nešto). Kao dizajner interijera moraš razmišljati kao fotograf/scenograf, a pritom poput slikara paziti na koncept i boje. Upravo zbog toga rodila se ljubav prema ovom predivnom zanimanju.”
Zanimalo nas je i kako i gdje je pronašla snage i hrabrosti, sa svojih nepunih 24 godina, za pokretanjem samostalnog posla i hvatanjem u koštac s prvim većim projektima uređenja interijera. Na ovaj naš upit Lucija nam odgovara: “Ovako mlada osoba poput mene ne može imati iskustvo nekoga tko je puno duže u ovim vodama, ali tvrdoglava sam i uporna i ono što ne znam saznam, borim se. Svaki projekt nosi jedno novo iskustvo i znanje. Čovjek uči dok je živ! Smatram da nije sramota pitati za pomoć oko nečega u što nisi siguran ili ne znaš… Zahvaljujući upravo dobrim strukovnim temeljima stečenim u školi Callegari od stručnih i profesionalnih profesora te podršci okoline, posebice podršci moje majke koja mi je najsnažniji oslonac, ohrabrila sam se i otvorila obrt. Sada vjerujem da je to najbolja stvar koju sam mogla napraviti.”
O tome kako je živjeti i raditi u maloj sredini kakva je na otoku Hvaru, Lucija otkriva: “Život i rad u maloj sredini ima prednosti i mana; u mom slučaju dosta toga mi je išlo niz dlaku. Jedna velika prednost malog mjesta je što se svi međusobno znamo i želimo si pomoć. Imam strašno veliku podršku od lokalnih majstora i građevinaraca koji će mi uvijek dati ponudu za neki projekt ili poslić, ali i savjet ili odgovor na neko moje eventualno pitanje. Ista podrška pružena mi je i od stolarije “3D interijeri”. Imamo izvrsnu komunikaciju, ponude šalju brzo, a poslove obavljaju odlično. Ono što su mi tijekom školovanja predstavljali profesori i mentori u Callegariju, to mi danas pružaju moji vanjski suradnici – podršku i sigurnost.”
O svojim realiziranim projektima uređenja interijera, Lucija kaže: “Radila sam na mnogo zanimljivih projekata. Svaki projekt radim strastveno i kao za sebe. Projekti poslovne prirode ipak su mi mrvicu draži od stambenih projekata jer po mom sudu ima više mjesta za kreativnost; u poslovnim projektima stvaraš prostore za javnost, goste, publiku, možeš provlačiti nekakvu temu/motiv koji u stambenim prostorima ne bi funkcionirao. Primjerice, u mom zadnjem projektu za NK Hvar, umjesto odabira nekog stila interijera odabrala sam temu/motive nogometa pa su tako svlačione dobile klupice koje svojim izgledom podsjećaju na “branke”, zidovi su obojani u prugice baš poput onih na dresu sudaca, a tuševi su obloženi heksagonalnim keramičkim pločicama koje imitiraju uzorak s nogometne lopte. U projektu malog lokalnog dućana s domaćim proizvodima (ulje,vino,lavanda…), htjela sam namještajem dodatno naglasiti da su proizvodi uistinu domaći pa sam isprojektirala police nalik štandovima, a iznad polica dodala tendu i time u interijera unijela dojam eksterijera, kako bi kupci ulazeći u prostor stekli dojam da se nalaze na jednoj maloj tržnici, odnosno “pazaru”. U projektu ribljeg restorana u starom gradu, vodila sam se, pak, temom mora i našeg malog “mista” pa su se tu našle metalne konstrukcije s jarbolima iznad svakog stola, stolovi s lukovima poput onog s Arsenala u Hvaru i kameni suhozid koji uokviruje cijelu terasu.”
Pitali smo Luciju i kako izlazi na kraj sa zahtjevima klijenata; njihovim prohtjevima, ukusima, potrebama, buđetima… Evo Lucijinih razmišljanja: “Stambeni projekti uređenja interijera ipak su više prisutni, barem u mom poslovanju do sada. Ono što im je zajedničko su želje klijenata, ograničene mogućnosti (ili zbog manjka kvadrata ili malog budžeta), vođenje po nekakvom već odabranom stilu interijera i potreba za snalažljivošću kako bi se u malo prostora stavilo sav potreban sadržaj za život, a pri tome još i ubacila koja vlastita ideju. Susretala sam se, doduše, i s klijentima koji bi mi odmah na početku rekli kako oni nemaju ideju, ne znaju kako bi željeli urediti prostora pa prepuštaju meni čak i stil i boje. Rado prihvaćam takve izazove, a još sam sretnija kad vidim svoje klijente da su zadovoljni na kraju. Ako u malo kvadrata treba stati puno sadržaja, smatram da je najbolje rješenje upravo namještaj po mjeri. Rado crtam namještaj po mjeri jer je to najveći odraz mog dizajna, koncepta i ideja. Ako budžet to dozvoljava, namještaj po mjeri će uvijek biti dugotrajnije, kvalitetnije i prostoru idealno prilagođeno rješenje.Ovdje sam navela neke zajedničke faktore u projektima, ali nemojte me krivo razumjeti; svaki prostor je drugačiji i stoga svaki prostor zahtijeva i drugačiji pristup.”
Po pitanju kvaliteta koje treba imati jedan dizajner interijera, Lucija smatra: “Moj obrt postoji nepunih godinu dana, a ono što sam u ovom kratkom vremenu naučila je da treba imati upornosti, snalažljivosti, odgovornosti, kreativnosti, prilagodljivosti, strpljenja i razumijevanja. Jako bitna stvar je ne shvaćati osobno ako vam klijent izmjeni nešto što se vama baš sviđalo u projektu. U ovoj struci, dizajneri se diraju u nešto vrlo škakljivo, a to je ukus. Znate kako se kaže? – O ukusima se ne raspravlja. Ono što je meni lijepo ne mora nužno biti i mom klijentu. Smatram kako je najbitnije da sve na kraju bude funkcionalno, a, ako ste maštoviti, estetika će pratiti u stopu.”
O tome kako u praksi izgleda realizacija projekta uređenja interijera, Lucija kaže: “Moram prvo naglasiti kako je teško klijentu predočiti viziju bez odrađenog idejnog projekta. U prvoj fazi je izmjera prostora, ukoliko tlocrt objekta ne postoji, a izmjeru odmah spojim sa sastankom u kojem ću postaviti pitanja poput imate li kakvih ideja, želja, zahtjeva, itd. Nakon definiranih uvjeta krećem s istima na umu u stvaranje projekta. Sljedeća faza je 3D vizualizacija koju prezentiram klijentima, uz koju prokomentiramo moguće izmjene ili potvrdimo valjanost projekta te po tome u trećoj fazi radim razradu – sve potrebne tlocrte i sheme za izvedbu renovacije/adaptacije. Zadnja faza je, ukoliko klijent to želi, usluga posredovanja u kupnji opreme i opreme po mjeri… Za realizirati jedan cijeli projekt u prosjeku mi treba cca. 2 tjedna, ali to je varijabilno ovisno o specifičnostima svakog projekta; ovisi koliko je projekt velik ili kompleksan. Manje projekte odradim i u roku od par dana, a najduži na kojem sam radila je spomenuti restoran u Starom Gradu; taj me koštao cca. 40 dana rada zbog svoje velike kvadrature od 450 m2.”
Na naše posljednje pitanje o svojim planovima za budućnost, Lucija nam iskreno i otvoreno odgovara: “Moram priznati da je pitanje jako teško. Ne znam što nosi sutra, ali nadam se ostati u ovoj struci i biti uspješna u njoj. Uspješna za mene znači da ću moći živjeti od posla kojeg tako jako volim.”
I dok se pozdravljamo s Lucijom do nekog ponovnog susreta i zahvaljujemo joj se na ovom razgovoru, Lucija još dodaje: “Htjela bih se ovom prilikom još jednom zahvaliti svim profesorima u školi Callegari što su s nama polaznicima tako nesebično podijelili svoje znanje i vještine i time nam omogućili da budemo konkurentni na tržištu.” “Od vas sve počinje, vi ste pokretači!”, poručuje Lucija svojim nastavnicima u školi Callegari, koji upravo gledajući polaznike kao što je Lucija, koji dobro i uspješno rade u struci, osjećaju ponos i smislenost svog nastavničkog posla.
Hvala Lucija i sretno u Tvom daljnjem bavljenju dizajniranjem interijera!
