“Čizma glavu čuva” – stara je i potvrđena narodna mudrost čiji je drugi dio podložan varijacijama – “šubara je samo krasi/ šubara je kvari”. Međutim, etnografska fotografija u mnogobrojnim svakodnevnim i svečanim situacijama zabilježila je bosonoge osobe, dok je oglavlje obvezujuće! Za razliku od obuće koja je bila skupa i uglavnom nedostupna zbog čega se par cipela nekada nosio cijelog života i nasljeđivao te se u cipelama stajalo na misi, ali se u crkvu i iz crkve išlo bosih nogu, pokrivala su kroz povijest, u mnogočemu i danas, bila široko dostupna i imala vrlo važnu estetsku, moralnu, nacionalnu, socijalnu, ekonomsku i ritualnu ulogu! Ne čudi stoga što se pokrivala za glavu nalaze na nacionalnoj, europskoj i svjetskoj listi nematerijalne kulturne baštine i što je jedan od najljepših i najstarijih zagrebačkih muzeja – Etnografski muzej – upravo izložbom “Kapa dolje! Priča o (ne)pokrivanju glave” obilježio svoju 100-tu obljetnicu. Premda su čizme te koje “čuvaju glavu” štiteći od ozeblina, prvi predmeti u fundusu EMZ-a bile su upravo ženske kapice; priznanja, čestitke i zahvale i dan danas odaju se “skidanjem kape”/ “kapom dolje”; duh vremena i različiti identiteti ispisuju se, i nekada i danas, upravo pokrivalima za glavu!
Kako bi čuli priču o značenju oglavlja u različitim kulturama te ujedno podigli svijest o kulturnoj i vjerskoj raznolikosti, Callegarijevi polaznici modnih programa i naše žene-korisnice projekta “Lokalno prepoznatljiv suvenir plod ruku kreativnih žena”, sufinanciranog sredstvima iz Europskog socijalnog fonda, posjetili su EMZ-ovu rođendansku izložbu otvorenu za posjetitelje sve do prosinca 2020. god.! Polaznice škole Callegari ugostila je i kroz izložbu provela muzejska pedagoginja Silvija Vrsalović. upoznajući ih kroz niz priča s vrstama pokrivala – šeširima, kapama, maramama…; materijalima od kojih su izrađivana pokrivala za glavu i tehnikama izrade; obrtima kao što su klobučari, kapari, kitničarke i modistice; oblicima i ukrasima; mnogobrojnim ulogama i značenjima pokrivanja, odnosno, otkrivanja glave; obredno – običajnim praksama vezanim uz opremanje glave i češljanje u ruralnim zajednicama u Hrvatskoj te oglavljima kao identitetima.
Jedna od uloga pokrivala bila je, dakako, ona zaštitna – štitila su glavu od klimatskih nepogoda te od uvjeta života i rada. Najstarija pokrivala su najčešće izrađivana od slame, vlaća trave, kore drveta, životinjske kože te tekstila biljnog i životinjskog podrijetla, i to u domaćinstvima i za vlastite potrebe, svjedočeći o nekadašnjoj čvrstoj povezanosti čovjeka s prirodom. Pored zaštitne, pokrivala su imala i duhovnu ulogu. Perje, korijenje bilja, životinjski zubi, koralji, kauri-školjke, novčići… koriste se više kao zaštitno sredstvo za obranu od urokljivih očiju nego kao ukras, u životnim razdobljima kada je čovjek prema različitim vjerovanjima najpodložniji djelovanju nečistih sila – tijekom svadbe, trudnoće i babinja te djetinjstva u razdoblju do krštenja i trenucima izloženosti pogledima većeg broja ljudi. Primjerice, na dječjim kapicama uz izvezeni križ često se može vidjeti prišiveni češnjak, što svjedoči o ispreplitanju vjerskih i magijskih vjerovanja. Nadalje, prepoznatljivim opremanjem glave djevojke pokazuju svoj status – spremnost za brak ili zaručenost. Zaručene djevojke tako nose crveni svileni rubac, tzv. peču, zatiču paunovo pero, a u dinarskom i jadranskom području nose karakterističnu crvenkapu ukrašenu vezom i novčićima. U panonskom dijelu Hrvatske djevojčice između 14-te i 16-te godine počinju nositi ukrasnu vrpcu ili cvjetni vjenčić, tzv. partu. Najraskošnije izdanje ženska oglavlja imaju u obredu vjenčanja. U svadbenom vijencu koncentriran je najveći dio simboličnih značenja. Obilje ukrasa pretežito crvene boje – ogledalaca, staklenog zrnja, trepetljika, perja – prije svega ima ulogu zaštite i odbijanja zlih sila kako bi se ostvarila želja za brojnim i zdravim potomstvom. U prvom razdoblju poslije vjenčanja oglavlje mlade snahe razlikovalo se od onoga ostalih udanih žena. To je bilo najvidljivije u boji ukrasa, načinu vezivanja i isticanja pojedinih elemenata. Što je žena bivala starija, to je boja njezine odjeće postajala zagasitija, a ukras skromniji. Postupnim smanjenjem ukrasa u odjeći starijih žena prevladavala je bijela – boja temeljnog ruha. Ovim obredno – običajnim ulogama pokrivala za glavu kasnije su pridodana i vjerska značenja. Dakle, nekada kao i danas, pokrivanje ili otkrivanje glave izražava složene moralne i estetske vrijednosti; vjersku, nacionalnu ili klasnu pripadnost; ekonomski položaj i zanimanje; rodni identitet; dobno ili bračno stanje te sudjelovanje u različitim ritualima i društvenim praksama!
Na kraju izložbene šetnje Callegarijeve su polaznice zavirile u povijest klobučarskog obrta. Riječ “klobučar” označava obrtnika koji izrađuje pokrivala za glavu, a u hrvatskom se jeziku prvi puta spominje još u 13. st. Šeširi se izrađuju uglavnom od pusta – netkanog materijala od životinjske dlake koji se smatra najstarijim poznatim tekstilom. Sposobnost sabijanja i povezivanja dlake uz pomoć vlage i topline otkrivena je puno prije predenja i tkanja pa ne čudi da se naziv “klobučar” pojavljuje dvije stotine godina prije naziva “tkalac” i čak tri stotine godina prije riječi “krojač”. Klobučarski obrt doživljava svoj procvat u razdoblju nakon Francuske revolucije, u vrijeme stvaranja novog građanskog društva. Na području tehnologije izrade najdinamičnije promjene započinju tijekom 19. st. s razvojem najprije manufakturne, a potom industrijske proizvodnje, što šešire čini dostupnima širokim masama te postupno dovodi do izjednačavanja mode u gradu i na selu. Zagrebački se klobučari do 1872. god. udružuju u cehove – privilegirane obrtničke organizacije. Kako bi promovirali domaći proizvod hrvatski klobučari sudjeluju na svjetskim i domaćim izložbama. Modne revije obrtnika bile su važan društveni događaj koji je okupljao predratnu i novonastalu elitu. Klobučarski obrti generacijski su se prenosili u obiteljima poput obrta Cahun, Škrgatić, Kobali, Horvatić i Šešir. Jedna od najvažnijih i najstarijih manifestacija koja se uspješno održava gotovo 90 godina je obrtnička modna priredba „Zlatna igla Zagreba“, premda, nažalost, zbog promijenjenog načina života u gradu, pretjeranog uvoza jeftine robe i nedostatka interesa za školovanjem novih generacija klobučara danas u Zagrebu postoje svega dvije klobučarske radnje, naspram njih stotinjak koliko ih je bilo prije 60-ak godina, i klobučarstvo sve više postaje isključivo muzejski eksponat.
Razgledom izložbe “Kapa dolje” Callegarijeve polaznice modnih programa tako su se upoznale s mnogobrojnim i raznolikim primjerima oglavlja iz hrvatske i svjetske kulturne baštine od kojih će im mnogi zasigurno poslužiti kao inspiracija za vlastite suvremene modne interpretacije tradicijskih kostima i njihovih elemenata. Posebice je ova terenska nastava bila interesantna našim nezaposlenim ženama-korisnicama projekta “Lokalno prepoznatljiv suvenir plod ruku kreativnih žena”, koje se u školi Callegari upravo besplatno obrazuju za izradu odjevnih predmeta/modnih dodataka – suvenira dobivajući time novu priliku za (samo)zapošljavanje, pošto će njihova edukacija kulminirati izradom stilistički atraktivnih modnih kolekcija kao autentičnih hrvatskih suvenira inspiriranih upravo tradicijskim tehnikama, materijalima i motivima! Sa željom da ćemo svima zaslužnima za uspješnu realizaciju ovog projekta na proljeće iduće godine u znak čestitki i zahvala moći reći “kapa dolje”, sada kažemo “palac gore”!
Tekst by: Đurđa Leš, Callegarijeva pedagoška voditeljica, prof. talijanskog i španjolskog jezika
Foto by: Callegari
